« Siječanj 2024 » | ||||||
Po | Ut | Sr | Če | Pe | Su | Ne |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
29 | 30 | 31 | 1 | 2 | 3 | 4 |
5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
Ravnajući učitelji na Šćitarjevu od 1906. do 1945.
Vrijeme od donošenja zakonske obveze o osnovnom obrazovanju pa sve do Prvog svjetskog rata karakterizira neprekidno nastojanje da se u praksi svakodnevnog življenja izgradi odgovarajuća istinska narodna škola. Po tom obilježju čitavo to vrijeme predstavlja svojevrsnu cjelinu.
Hrvatska je u to doba u sastavu Austro-Ugarske monarhije i ne može iz okvira zbivanja u državi čiji je dio. Službena politika poduzima sve kako bi se usporio nacionalni razvitak u našim krajevima. Nalazi to, izvan sumnje, svoj odraz i u nastajućem pučkom školstvu.
Borba za narodnu školu i uključivanje u nju sve većeg broja djece, te obrazovanje na materinskom jeziku, protiv anacionalnih nastavnih programa i udžbenika, a za programe i udžbenike prožete nacionalnim duhom, i nacionalno pozitivno orijentirane učitelje, u tom slijedu predstavlja bitni politički nacionalni zadatak toga životnog trenutka.
Godine 1900. na radno mjesto učitelja u Šćitarjevu dolazi Josip Dokmanić. On će 1907. biti imenovan prvim ravnajućim učiteljem i od njega nadalje u sustavu bilježimo osnovu po kojoj je škola u Šćitarjevu prvo dvorazredna, a nakon toga i četverorazredna, što ostaje do 1948. kada prerasta u šesterorazrednu. Josip Dokmanić rođen je 26. siječnja 1879. u Zagrebu. Četiri razreda osnovne škole završio je u Zagrebu od 1885. do 1889. Četiri razreda kraljevske velike realke u Zagrebu pohađao je od 1889. do 1893. Četiri tečaja kraljevske muške učiteljske škole u Zagrebu pohađao je od 1894. do 1898. Ispit zrelosti položio je na kraljevskoj muškoj učiteljskoj školi u Zagebu 28. lipnja 1898. Prvo radno mjesto bio mu je Bisag, gdje radi kao namjesni i privremeni učitelj od 1. rujna 1898. do 25. studenog 1900. Osposobljujući ispit za učiteljsku službu na nižim pučkim školama položio je u Zagrebu 13. listopada 1900., te nastupa na Šćitarjevu kao pravi učitelj 25. studenog 1900. Za ravnajućeg učitelja na Šćitarjevu imenovan je 8. svibnja 1907. godine, jer 31. siječnja 1907. na Šćitarjevo dolazi, kao druga učiteljska sila, gospodična Ema Gendić.
Osposobljući ispit za učiteljsku službu na građanskim školama iz matematičko-tehničke skupine sa dopunom slijeda položio je 27. rujna 1913. u Zagrebu, a 26. veljače 1916. odlazi na građansku školu u Daruvar, gdje radi na Višoj pučkoj školi u 1915./16. školskoj godini. Predavao je i na daruvarskoj šegrtskoj školi. Navodi se da je predavao geometriju i prostoručno crtanje. Šegrtima je predavao risanje i vodio jedno vrijeme građevinsku crtovnu skupinu. U nedostatku stručnih kadrova predavao je i pjevanje, iako za to nije bio osposobljen. Kada je viša škola, pred kraj Prvog svjetskog rata, postala niža realna gimnazija, postao je njen djelatnik. Predavao je i na višoj gimnaziji koja je u Daruvaru radila od 1920. do 1928. godine. Kada je u Daruvaru 1928. otvorena dvogodišnja trgovačka škola (prethodnica ekonomskoj školi) predavao je u njoj honorarno. Za njega se najčešće spominje da je bio pravi ili predmetni učitelj. Nije isključeno da je kasnije bio i profesor. Na trgovačkoj školi je predavao od 1928. do 15. veljače 1930. U to vrijeme još uvijek je radio u samoupravnoj realnoj gimnaziji (nižoj gimnaziji). 1932. godine on se više ne navodi kao djelatnik te škole, pa je moguće da je 15. veljače 1930. i vrijeme kada je otišao iz Daruvara. U početnoj fazi njegovog boravka on se svuda navodi kao Josip Dokmanić, a kasnije kao Juzuf Dokmanić. Nije poznat razlog ovoj promjeni. Josip Dokmanić odlazi na državnu građansku školu u Ivanić Grad 18. travnja 1932., gdje radi do 17. ožujka 1936., kada je i umirovljen. Preminuo je 1. prosinca 1948. i pokopan je na zagrebačkom groblju Mirogoj.
Odlaskom Josipa Dokmanića za privremenu upraviteljicu škole imenovana je gospodična Olga Boury, koja na Šćitarjevu radi od 1912. do 1922. kada odlazi u školu u Lomnici. Olga Boury uspješno je vodila školu do dolaska Mihajla Vidujevića 2. srpnja 1916. Te godine javlja se zanimljiva situacija, jer prema Zapisniku sjednice školskog odbora u Šćitarjevu od 10. ožujka 1916. nailazimo na izbor učitelja niže pučke škole u Šćitarjevu u smislu raspisanoga natječaja u službenom glasniku od 31. XII. 1915. broj 40.983. „Predsjednik školskog odbora stavlja u trajni prijedlog Vugrinčić Franju, Čorak Ivana i Fundak Miju, te jednoglasno izabire učiteljem niže pučke škole u Šćitarjevu g. Franju Vugrinčića, pravoga učitelja niže pučke škole u Gornjem Daruvaru, uz pripadajuća mu beriva i uživanje učiteljskog zemljišta, te na dužnost vršenja orguljaške službe župne crkve u Šćitarjevu, uz općinskim proračunom ustanovljenu nagradu.
Općinski školski odbor podjedno moli višje oblasti, da ovaj izbor Visokoj kraljevskoj zemaljskoj vladi odjelu za bogoštovije i nastavu na odobrenje preporuča pa vis. zem. vladu moli, da izabranog i na prvo mjesto predloženog g. F. Vugrinčića učiteljem za ovđešnju školu potvrdi.
Međutim, nije uvažen izbor Općinskog školskog odbora, nego je za ravnajućeg učitelja postavljen Mihajlo Vidujević.
Mihajlo Vidujević bio je ravnajući učitelj od 2. srpnja 1916. do 12. listopada 1922. Nema puno zapisa o ravnateljstvu gospodina Vidujevića, ali se posjeduje zapisnik o primopredaji škole, školske knjižnice i škol. inventara iz ruku učiteljice Olge Boury u ruke g. Vidujevića učitelja imenovanoga po kr. zem. vladi odjel za bogoštovije i nastavu u zamj. od 12. svibnja 1916. broj 8.927 koje je danom 2. VII. 1916. doselio ovamo.
Školski odbor ustanovljuje da je dosadašnja privremena upraviteljica škole O. Boury povjerenu joj upravu vodila točno i savjesno, te da se školska knjižnica, popis učila i školskog inventara imovine nalazi u istom onom redu u kojem je ona to u svoje ruke preuzela dne 26. siječnja 1916. U dokaz toga zaključeni su i potpisani sa tadašnjim danom dotični inventari.
Prisutni g. učitelj Vidujević nakon što se je uvjerio, da to stoji preuzima to sve u svoje ruke, te se potpisuje na inventare. Nu pošto je tek došao nije dospio da se pojedine predmete točno sbroji i pregleda, nu povjerava jastvu uč. Olge Boury.
U osnovnom školstvu u vrijeme versajske Jugoslavije pokušava se izgraditi zajednička osnovna škola za čitavo područje novoformirane države. Međutim, nije učinjeno ono što se moralo i moglo. U razdoblju od godine 1918. do 1929.,u vrijeme kakve-takve barem “izvanjske“ demokratičnosti (a zapravo prikrivene diktature), u zemlji i nema jedinstvenoga školskog sustava. Rad na ujednačavanju stanja u osnovnim školama i izgradnji jedinstvenog sistema započet je doduše već godine 1919. no, ipak se nastavilo po propisima koji su za pojedina područja zemlje vrijedili u starim državnim granicama. Tako su za Hrvatsku vrijedili propisi iz austrougarskog perioda. Istina, mnogo se raspravlja među prosvjetnim radnicima, predlaže i traži, no stanje se ne mijenja, jer vladajući ne žure da uistinu razviju osnovnu školu kao temelj narodnog obrazovanja, već prvenstveno misle na organiziranje škole kao državne institucije u jedinstvenoj državnoj organizaciji koja će osiguravati provođenje unitarističke politike. Tek je godine 1926. donesen prvi nastavni plan za cijelo područje naše zemlje. Osnovna škola i dalje ostaje četverorazredna, ponegdje postaje peterorazredna. U Dalmaciji ima i šesterorazrednih škola, ali broj škola ne raste s potrebama građana i zemlje. Učitelja je malo, a broj nepismenih je i dalje velik. U Hrvatskoj je godine 1921. bilo 50,10%, a godine 1940. 42,30% nepismenog stanovništva. Bilježimo ipak nastojanje iz 1926. godine za stvaranje jedinstvenog dokumenta za rad u osnovnoj školi kao prvi pozitivni korak u stvaranju osnove za jedinstveno osnovno obrazovanje u zemlji.
Već sam uvid u nastavna područja koja se obrađuju u osnovnoj školi i bez detaljne analize upućuje na zaključak o koncepciji te institucije narodnog obrazovanja. Uz osnovnu pismenost obrađuju se elementi svih nastavnih predmeta koji bi trebali činiti osnovicu opće kulture stanovništva.
Nakon odlaska Mihajla Vidujevića u mirovinu na mjesto ravnajućeg učitelja dolazi 20. listopada 1926. Gustav Ritschl, koji ostaje na tom mjestu do 27. kolovoza 1926. godine. Gustav Ritschl rođen je 28. kolovoza 1885. u Konjščici, srez Samobor. Završio je četverorazrednu osnovnu školu u Stenjevcu 1891. – 1895., gimnaziju u Zagrebu 1895. – 1900., učiteljsku školu u Zagrebu 1900. – 1902., dva tečaja 1902. – 1904., polazio drugi (opetova) i treći tečaj u Petrinji, a od 1904. do 1905. polazio i svršio IV. tečaj na kraljevskoj učiteljskoj školi u Osijeku. 1905. položio je ispit zrelosti na kr. učit. školi u Osijeku. Počeo je raditi kao privremeni učitelj u Krušljevom selu, Stubica, 1906., a pravim učiteljem postaje 1908. nakon što je položio osposobljavajući ispit pred kraljevskim ispitnim povjerenstvom za učiteljsku službu na nižim pučkim školama u Zagrebu. Godine 1909. odlazi u Turan, srez Karlovac, zatim 1910. u Svetu Nedelju, srez Samobor, 1911. u Stupnik, srez Samobor, 1913. u Delnice, gdje ostaje do početka I. svjetskog rata. Od 28. kolovoza 1914. do 31. kolovoza 1919. službuje kao jednogodišnji dobrovoljac podnarednik kod 34. pješadijskog puka u Košicama. Nakon toga vraća se u Delnice, a u Šćitarjevu nastupa od 1922. do 1926. Iz Šćitarjeva odlazi u Kumrovec, srez Klanjec, gdje ostaje do 1931., a onda odlazi u Koprivnicu, gdje radi do 1937. Te godine odlazi u Kostajnicu i iz nje je umirovljen 1940. godine. Odlikovan je srebrnom medaljom Državnog crvenog križa 21. prosinca 1936. Uz Gustava Ritschla radila je i njegova supruga Marija Ritschl, učiteljica.
Drugo razdoblje u razvoju osnovne škole u staroj Jugoslaviji smatra se vrijeme od uvođenja šestosiječanjske diktature godine 1929. do početka rata 1941. godine. U to je vrijeme konačno donesen Zakon o narodnim školama koji se po svojim odredbama uklapa u politiku razvijanja unitarnog jugoslavenstva koje provodi vladajući režim svim sredstvima, pa i u školi. Sva razmišljanja o tome kako koncipirati istinsku narodnu školu, iznesena u pojedinim nacrtima zakonskih akata i prijedlozima tijekom minulog desetljeća, ostala su zanemarena. Ni govora o jedinstvenoj osmogodišnjoj školi, proklamira se, doduše, osmogodišnje obavezno školovanje, no bez jedinstvene narodne škole i mjera koje bi to morale omogučiti. Budući da uz to nisu stvarni uvjeti za ostvarenje tih škola, da nisu donijeti propisi nastavnog plana i programa nego samo za prva četiri razreda, da je njihovo otvaranje prepušteno mjesnim vlastima, pa su otvorene samo u većim mjestima gdje nije bilo gimnazije ili građanske škole, da mnoge i nisu bile potpune i da su ostale na razini prijašnjih opetovnica, da su mnoge radile skraćeno vrijeme u obliku “ambulantnih škola“, “školskih stanica“ ili “pomoćnih škola“ u vrijeme Banovine Hrvatske, ne samo što praktično ne dolazi do općega osmogodišnjeg obrazovanja mladih, nego tako postavljena škola postaje izričiti činitelj (i to vrlo rane, nakon četvrtog razreda) prve socijalne selekcije.
U tom razdoblju za ravnajućeg učitelja imenovan je Stjepan Germošek. Rođen je 19. kolovoza 1884. u Zagrebu. Četiri razreda niže pučke škole završio je u Zagrebu 1891. – 1895., četiri razreda realne gimnazije u Zagrebu 1895. – 1901., četiri tečaja hrvatske kraljevske muške učiteljske škole u Zagrebu od 1901. do 1905. Ispit zrelosti položio je u Zagrebu 1905. Prvo radno mjesto bilo mu je u Radboju od 1905. do 1906., zatim kao namjesni učitelj u Krapini od 1906. do 1907., u Delnicama kao namjesni učitelj od 1907. do 1908. U veljači 1908. položio ispit za samostalnu učiteljsku službu u Zagrebu i kao privremeni učitelj radi u Crnom Lugu od 1908. do 1913., kada biva imenovan pravim učiteljem 14. svibnja 1908. i počinje raditi u Jelenju od 30. prosinca 1913. do 1919. Ravnajućim učiteljem biva imenovan 7. ožujka 1914., zatim 1. svibnja 1919. prelazi kao učitelj u Dubranec gdje radi do 17. travnja 1925. Kao ravnajući učitelj dolazi u Odru 18. travnja 1925., ali iz nje odlazi 30. kolovoza 1926. i nastupa na radno mjesto u Šćitarjevu 1. rujna 1926. Na mjestu ravnajućeg učitelja radio je do 31. kolovoza 1940., a nakon toga je premješten po potrebi 7. rujna 1940. u Cerovski Vrh do 20. ožujka 1941., te premješten u narodnu školu u Velikoj Gorici gdje radi do umirovljenja 18. ožujka 1942. Nalazimo ga i na dužnosti kotarskog školskog izvjestitelja 1942. godine. Preminuo je 22. listopada 1973. u Zagrebu.
Čitavo međuratno razdoblje nosi obilježje borbe učitelja za reformu i modernizaciju škole i nastave. Ako bismo za teško stanje prosvjete i nebrigu za školstvo pronašli opravdanje za prvo desetljeće života nove države u objektivnim teškoćama poratnih dana i nesređenom stanju nakon ujedinjena, ne nalazimo opravdanje za politiku zanemarivanja narodnog obrazovanja i nakon donošenja Zakona o narodnim školama 1929. godine.
Posebno bismo istakli protagoniste reforme pedagogije, i to ponajviše radne škole, i njihova nastojanja za osuvremenjivanje školske prakse. To razdoblje ostaje u povijesti našega osnovnog školstva obilježeno mnoštvom pozitivnih inicijativa koje dolaze iz redova učitelja i pedagoga, ali i činjenicom da vlast ne dopušta realizaciju tih ideja, pa je osnovno obrazovanje, u cjelini uzevši, ostalo i dalje zaostalo i nerazvijeno.
Godine 1940. za ravnajućeg učitelja imenovan je Branko Šur, rođen u Šćitarjevu, 20. kolovoza 1908., umro u Velikoj Gorici 10. prosinca 1979., istaknuti pedagoški djelatnik, učitelj, prosvjetni inspektor. Prve godine učiteljskog rada proveo je od 1934. do 1940. na području Dalmacije u Pokrovniku, srez Knin gdje se zauzeo za osnivanje nove škole. Na vlastiti zahtjev premješten je 1940. u rodno mjesto gdje ostaje dvije godine. Nakon toga je do 1943. domobranski časnik, a od tada do kraja rata nalazi se u partizanima gdje je postavljen za referenta prosvjete za kotar Pisarovinu. Na istu dužnost postavljen je neposredno iza svršetka rata u kotaru Velika Gorica. Kada je tijekom rata održavan u Lijevim Štefankima prvi učiteljski tečaj, Šur je predavao metodiku. U tom razdoblju pokreće list Naša škola u Gornjem Hruševcu.
Godine 1945. – 1947. postavljen je za upravitelja osnovne škole u Šćitarjevu, a od 1960. do 1972. bio je direktor Škole u privredi, nakon čega je umirovljen. Od 1947. do 1960. bio je na raznim dužnostima, povjerenik prosvjete i prosvjetni inspektor, član kotarskog plenuma, načelnik odjela za prosvjetu, referent za prosvjetu na nivou općine Velika Gorica i grada Zagreba. Kao istaknuti društveni radnik bio je stalno na terenu, radeći nesebično i požrtvovno na unapređenju prosvjete, kao i na privrednom i političkom planu. Bio je suradnik Velikogoričkog lista. Za svoj rad dobio je brojna priznanja i odlikovanja.
Tijekom II. svjetskog rata Branko Šur odlazi na vojnu vježbu, te se za zamjenicu ravnajućeg učitelja od 1942. do 1945. imenuje Dragica Žibrat. Možda samo da podsjetimo da je Dragica Žibrat radila gotovo cijeli radni vijek u Šćitarjevu, od 31. kolovoza 1926. do 31. kolovoza 1955. kada je otišla u mirovinu.
Završavajući ovaj niz ravnajućih učitelja na Šćitarjevu, napominjemo da su djelovali u mnogim porama organiziranja ljudi ovoga kraja. Nemoguće je ne spomenuti osnivanje Dobrovoljnog vatrogasnog društva Šćitarjevo 1926., gdje su kao utemeljitelji upisani Stjepan Germošek i Dragica Žibrat, zatim osnivanje Hrvatskog sokola 1927. godine, utemeljenje knjižnice i Ogranka seljačke sloge, osnivanje NK „Mladosti“ Obrezina i mnogih drugih organiziranih oblika udruživanja i djelovanja.
Neosporno je da je škola i njeni učitelji, kao lider demokratičnih ideja, uvjetovala mnoga djelovanja u ovom kraju, bez obzira na prometnu i drugu izoliranost.
Upravitelji, direktori i ravnatelji škole od 1945. do danas
Tijekom ovog razdoblja, sukladno zakonima koji su važili za određeno, a naročito burno razdoblje dvadesetog stoljeća, škola je mijenjala nazive i organizacijske strukture.
Branko Šur, koji je preuzeo mjesto ravnajućeg učitelja 1940. godine, početkom II. svjetskog rata i formiranjem Nezavisne države Hrvatske, Šur je mobiliziran u domobranske postrojbe, a nakon 1943. godine odlazi u partizane. Upraviteljstvo nad Državnom mješovitom školom Šćitarjevo vodi do 1945. Dragica Žibrat, kada ju na mjestu upravitelja, nakon završetka II. svjetskog rata i formiranja Federativne Narodne Republike Jugoslavije zamijenjuje Branko Šur. Obzirom na obveze Branka Šura, Dragica Žibrat vodi ponovno upravu Narodne šestogodišnje škole Šćitarjevo od 1947. do 1955. godine, s prekidom školske godine 1951./1952., kada je upravitelj Branko Šur. U tom razdoblju mnogo pažnje posvećuje se opismenjavanju i skromno se najvaljuje potreba za povećanjem broja završenih razreda.
Dragica Žibrat odlazi u mirovinu 1955. godine, a u Šćitarjevo iz Velike Mlake dolazi na mjesto upravitelja Svetozar Vulić, koji vodi upravu do 1962. godine. U tom razdoblju škola prerasta u osmogodišnju školu i mijenja naziv prvo u Narodna osmogodišnja škola Šćitrjevo, a zatim u Osnovna škola Šćitarjevo (1960.). Odlaskom Svetozara Vulića na mjesto upravitelja 1962. godine postavljen je Stanko Lukenda, koji vodi upravu u vrlo zaoštrenim međuljudskim odnosima, te na kraju i odustaje od vođenja uprave 1965. godine i odlazi na daljnje stručno usavršavanje i nastavak obrazovanja.
Te godine upravu i mjesto direktora škole preuzima Zlatko Pilčik, koji dolazi iz Veleševca i koji je na mjestu direktora Osnovne škole Šćitarjevo do 1969. godine, kada se škola, zajedno sa OŠ „Antun Cvetković“ i II. OŠ Velika Gorica spaja u Osnovnu eksperimentalnu školu Velika Gorica, koja kao radna zajednica ima 106 prosvjetnih radnika koji poučavaju 2.563 učenika. Direktor te škole, u čijem je sastavu djelovala PŠ Šćitarjevo kao područna škola od I. do IV. razreda, bio je Ivan Gmaz, dotadašnji direktor OŠ „Antun Cvetković“ iz Velike Gorice.
Razdvajanjem Osnovne eksperimentalne škole Velika Gorica na tri škole (OŠ „10. lipanj“, OŠ „Antun Cvetković“ i OŠ „Veljko Vlahović“) 1975. godine, nanovo se formira osmogodišnja škola na Šćitarjevu, ali ne kao samostalna, već kao područna škola. Razloge tomu trebalo bi tražiti u organizacijskim promišljanjima tadašnjeg rukovodstva škole, čiji je direktor od 1975. do umirovljenja 1988. Vid Križanić.
Tijekom 1983. godine iz sastava OŠ „Veljko Vlahović“ izdvaja se OŠ „Stjepan Fabijančić Japa“, čime se dijeli i upisno područje, ali škola u Šćitarjevu, tada zbog vrlo malog broja učenika i razrednih odjela, ne dobiva samostalnost.
Vida Križanića na mjestu direktora OŠ „Veljko Vlahović“ zamjenjuje Drago Belužić, koji 1988. provodi rekonstrukciju škole prije posljednje adaptacije i dogradnje škole i športske dvorane od 2006. do 2010. godine.
Godine 1991. osniva se i gradi nova osnovna škola u Velikoj Mlaki, u čiji sastav, kao osmogodišnji Područni razredni odjel ulazi i šćitarjevačka škola. Ravnateljica OŠ Velika Mlaka je od 1991. do 1993. Mirjana Špoljar, koja prva uočava nepraktičnost i tešku povezanost Šćitarjeva i Velike Mlake. Gospođa Špoljar odlazi na mjesto predsjednice Sindikata hrvatskih učitelja u veljači 1993. godine.
Do kraja školske godine 1992./93. na mjestu vršiteljice dužnosti OŠ Velika Mlaka je školska pedagoginja Đurđa Ivičar-Felja.
Za ravnatelja OŠ Velika Mlaka izabran je u rujnu 1993. Franjo Kraš. Susreće se sa brojnim problemima, kao što je veliki broj prognanih i izbjeglih učenika i dotrajalost objekta područne škole u Mičevcu, te jednako tako uočava potrebu da se područna škola u Šćitarjevu odvoji od matične i dobije samostalnost. Od njega i kreće sada dokumentirana inicijativa, koja je konačni oblik dobila tijekom 1996. godine, kada je zahtjev, sa svim potrebnim planovima i simulacijama broja učenika i rasporeda djelatnika, predan u Ministarstvo prosvjete i športa.
Od studenog 1996. godine za privremenog ravnatelja OŠ Šćitarjevo imenovan je Mario Ivić, koji je trebao provesti sve poslove vezane uz razdvajanje OŠ Velika Mlaka na dvije ustanove. Time je 25. ožujka 1997. nanovo oformljena OŠ Šćitarjevo, koja je službeno samostalno počela djelovati 1. travnja 1997. godine. Iste godine Mario Ivić imenovan je za ravnatelja OŠ Šćitarjevo.
U ovom kronološkom prikazu ravnajućih učitelja, upravitelja, direktora i ravnatelja škole nalaze se i voditelji područne škole, odnosno područnog razrednog odjela, budući da smatramo da su upravo oni bili ona živuća spona između tada dosta udaljene matične škole i škole u Šćitarjevu. Svrstavajući ih u ovaj popis iskazujemo im zahvalnost za sve što su morali, vrlo često na osobni račun, uraditi u cilju poboljšanja ozračja i pedagoškog standarda u šćitarjevačkoj školi.
U kronološkom pregledu navedeno je ime i prezime, titula, razdoblje rada na Šćitarjevu, te upravna dužnost koja se obnašala i razdoblje obnašanje dužnosti. Za škole u čijem je sastavu bila šćitarjevačka škola od 1969. do 1997. godine navedeni su direktori i ravnatelji, ali obzirom da nisu izravno radili u šćitarjevačkoj školi, nije nevedeno razdoblja rada:
Branko Šur, učitelj, 1940. – 1947.; 1951./52.
ravnajući učitelj Državne narodne škole Šćitarjevo i Državne mješovite škole Šćitarjevo od 1940. do 1943 godine;
upravitelj Narodne škole Šćitarjevo 1945. do 1947. godine i školske godine 1951./52.
Dragica Žibrat, učiteljica, 1926. – 1955.
privremena upraviteljica Državne mještovite škole Šćitarjevo od 1943. do 1945. godine;
upraviteljica Narodne škole Šćitarjevo od 1947. do 1951. godine i
upraviteljica Narodne škole Šćitarjevo od 1952. do 1955. godine
Svetozar Vulić, učitelj, 1955. – 1962.
upravitelj Narodne sedmogodišnje i osmogodišnje škole Šćitarjevo od 1955. do 1960. i upravitelj Osnovne škole Šćitarjevo od 1960. do 1962. godine
Stanko Lukenda, nastavnik, 1962. – 1969.
upravitelj Osnovne škole Šćitarjevo od 1962. do 1965. godine
Zlatko Pilčik, učitelj, 1965. – 1969.
direktor Osnovne škole Šćitarjevo od 1965. do 1969. godine
Ivan Gmaz, nastavnik
direktor Osnovne eksperimentalne škole Velika Gorica od 1969. do 1975. godine
Vid Križanić, nastavnik
direktor Osnovne škole „Veljko Vlahović“, Velika Gorica, od 1975. do 1988. godine
Ivan Dijanić, učitelj, 1959. – 1994.
voditelj PŠ Šćitarjevo, OŠ „Veljko Vlahović“, Velika Gorica, od 1975. do 1991. godine
voditelj PRO Šćitarjevo, OŠ Velika Mlaka, Velika Mlaka od 1991. do 1994. godine
Drago Belužić, profesor,
direktor Osnovne škole „Veljko Vlahović“, Velika Gorica, od 1988. do 1991. godine
Mirjana Špoljar, nastavnica
ravnateljica Osnovne škole Velika Mlaka od 1991. do 1993. godine
Đurđa Ivičar-Felja, profesorica
vršiteljica dužnosti ravnateljice Osnovne škole Velika Mlaka školske godine 1992./93.
Franjo Kraš, profesor
ravnatelj Osnovne škole Velika Mlaka od 1993. do 1996. godine
Marta Lukman Brajer, profesorica, 1991. – radi i danas
voditeljica PRO Šćitarjevo, OŠ Velika Mlaka, od 1994. do 1996. godine
Mario Ivić, profesor, 1996. – radi i danas
privremeni ravnatelj Osnovne škole Šćitarjevo školske godine 1996./1997.
ravnatelj Osnovne škole Šćitarjevo od 1997. godine do danas